"You take the blue pill – the story ends, you wake up in your bed and believe whatever you want to believe. You take the red pill – you stay in Wonderland and I show you how deep the rabbit-hole goes." -Morpheus
The term red pill and its opposite, blue pill, are pop culture terms that have become a common symbol for the choice between the blissful ignorance of illusion (blue) and embracing the sometimes painful truth of reality (red).
Poraz kojega je doživjela Prusija i mjere koje su poduzeli vlastodršci - plemići, feudalci - kako bi zemlju spasili od propasti vrijedni su sjećanja. Trebali bismo izvući iz prošlosti neke zaključke o našoj sadašnjosti i smjeru u kojem idemo prema Budućnosti...
Bitka kod Jene vodila se je 14.10.1806. godine između vojske Napoleona i Fridricha Wilchelma III od Prusije.
Hrvatski vojnik, svibanj 2010:
„Sama bitka u punom je svjetlu pokazala sve nedostatke pruskog feudalnog društva i vojske. To je otvorilo prostor reformistima kao što su bili Scharnhorst, Gneisenau i Clausewitz, koji su također sudjelovali u bitki, da provedu nužne reforme pruske vojske. One su zajedno s civilnim reformama pretvorile Prusku u modernu državu, koja je samo šest godina poslije postala jedna od predvodnica protunapoleonske koalicije i izbacivanja Francuza iz Njemačke.“
Strašni poraz kojega je Prusija doživjela bio je najučinkovitije upozorenje da je za obnovu nekadašnje snage Pruske države i spas od potpune propasti potrebno angažirati sve snage koja nacija posjeduje. Prusi su pravilno shvatili: ako žele da se država i nacija održe i obnove, onda se država ne smije smatrati ekskluzivnim pravom i brigom dinastije nego brigom svakog čovjeka koji u njoj živi.
Ovaj cilj mogao se je ostvariti tek nakon što se ljude izdigne iz stanja pasivne letargije koju je izazvalo stalno socijalno tlačenje i feudalni društveni odnosi. Podanike kraljevstva trebalo je preobraziti u aktivne sudionike u javnim poslovima - u građane države.
Kralj Friedrich William III koji je nakon poraza kod Jene bio odlučan provesti korijenite promjene dodijelio je posebne ovlasti za oblikovanje i provedbu reformi barunu Heinrich Friedrich Karl vom Steinu.
Kruna i osiguranje trajnog uspjeha reformi, trebala je biti na temelju Steinovog plana, reforma obrazovnog sustava.
Vom Stein u svojim Sjećanjima kaže:“ Najviše je bilo za očekivati od odgoja i obrazovanja mladih. Bude li metoda (odgoja i obrazovanja) koja počiva na unutarnjoj prirodi Čovjeka, uspjela u mladeži pobuditi sve plemenite životne principe i te principe hraniti, budemo li izbjegavali jednostrano obrazovanje i budu li pažljivo njegovani svi oni porivi na kojima počiva snaga i čast ljudi,... tada se možemo nadati da ćemo stvoriti fizički i duhovno jako potomstvo i vidjećemo kako nam se svima ukazuje bolja budućnost.“
Stein je odlučio dodijeliti posao reforme obrazovnog sustava Wilhelmu Humboldtu. Odlučio je to ne zbog toga što bi Humboldt imao neke specijalne službene kvalifikacije nego zbog toga što je u njemu prepoznao posebnu osobnost koja je izražavala uz sve ostale kvalitete i posvećenost i brigu prema njemačkoj naciji.
Program reformi koji osmislio barun Stein uključivao je značajne mjere u oslobođenju seljaka-kmetova, stvaranje lokalne samouprave i nacionalne vojske kao i reorganizaciju pruske vlade koja se raspala nakon poraza kod Jene.
Krug ljudi okupljen oko baruna Steina, uključujući tu i vojne zapovjednike Gerharda von Schanhorsta, Neidhardta von Gneisenaua i Karla von Clausewitza bio je duboko uvjeren u potrebu reforme obrazovanja. Smatrali su da je potrebno pružiti kvalitetno obrazovanje svim slojevima društva kako bi političke i vojne reforme uspjele.
Temelj Humboldtove reforme pruskog školskog sustava bio je njegova odlučnost da stvori građana koji je u stanju razmišljati svojom glavom.
„Radnik koji radi najjednostavnije poslove mora imati isti temelj, istu osnovnu naobrazbu – kao i najobrazovanija osoba u zemlji “, govorio je Humboldt.
Wilhelm von Humboldt: tražio je da kriteriji za prijem kandidata u državnu službu, tj, u reformirani školski sustav budu:
- Koliko jasno razmišlja?
-Koliku toplinu osjećaja iskazuje ?
-Koliko dobro shvaća koncept obrazovanja ?
-Konkretno: kako se odnosi prema drugim ljudima?
-Da li se prema nižim klasama odnosi sa poštovanjem ili sa prijezirom?
= = = = = = = = = = = = = = = = = =
Tema reformi u Prusiji a posebno tema Humboldtovih reformi obrazovanja zahtjeva puno duži tekst. Meni je ova „elektronska forma“ čitanja na monitoru nepraktična i zamorna, a vjerujem da ima mnogo ljudi koji (kao i ja) mogu manje pažnje posvetiti tekstu na monitoru nego tekstu na papiru. Zato sam pokušao skratiti tekst na mjeru za koju mislim da zainteresiranoga može pobuditi na razmišljanje o tome:
U postideološkom smo dobu. Ideologije 19og i 20og su mrtve. Liberali, anarhisti, feministkinje, konzervativci, komunisti, fašisti politički su marginalizirani, a njihovi poklonici predstavljaju uske klike međuindoktriniranih zatvorenih sustava neinteresantnih političkoj zajednici.
Kad ste zadnji puta pričali s nekim/om liberalom, anarhistom, feministkinjom, konzervativcem, komunistom ili fašistom, a da vam je njihova priča zvučala iole suvislo? Ako pogledamo otvorene diskusijske forume, recimo pollitika.com, prilično je očito da takvi zatvoreni sustavi predstavljaju idejni atavizam interesantan isključivo onome tko ga zastupa.
Zatvoreni, strogo definirani kontekst koji funkcionira samo na specifičnim primjerima, dok ih drugi primjeri u demaskiraju u svojem apsurdu, više nikome nije interesantan. Stranke koje su utemeljene na takvim ideološkim atavizmima još su samo zadržale zastave podobne za grupiranje stoke, no ideologija, ona je nestala još sa padom Berlinskog zida.
Apsurd takvih političkih zorova dodatno je pokopao internet sa otvorenim kontekstom gdje čitav niz praktičnih primjera čini takve dogmatske sustave potpuno neupotrebljivima za rješavanje političkih problema zajednice.
Osnovna karakteristika ideologija 19og i 20og stoljeća i razlog zbog kojeg su iste umrle, leži u zatvorenom političkom kontekstu koji definira razne odnose dogmatski, bez da se sagleda šira perspektiva. Borba između radnika i kapitalista, između žena i muškaraca, između crnih i bijelih, naših i njihovih u kompleksnosti političkoga sustava postaje apsurdnom. Dovoljno je spomenuti samo jednu ne tako strogo definiranu kategoriju, da se cijela slika ovakve simplifikacije razbije u svojem besmislu. Dovoljno je složiti se kako postoje razni sukobi uvjetovani nekom datošću trenutka, da rigidnost tih ideologija izgubi smisao.
Tako smo se kao društvo, na svjetskom nivou našli u vakuumu. Imamo besmislene ideologije koje realno ništa ne predstavljaju, imamo ih kao takve prokazane, a potreba za artikulacijom politike i političkog nema više svoj medij.
Zatvoreni konteksti su mrtvi. Ostao nam je samo otvoreni kontekst gdje svi znamo da ništa ne znamo. I takvi osakaćeni moramo donositi političke odluke. Svjetska politička kriza počiva upravo na gubitku kursa koji je nekad određivala dogma koja se ne dira, dogma koja je danas mrtva.
Kako funkcionirati u otvorenom kontekstu? Kako donositi odluke kada znamo da ništa ne znamo? Usuglašavanjem tih konteksta i kreiranjem širokog konteksta koji će imati dovoljnu političku podršku da bude legitimiran. Dok nismo stvorili takav kontekst, funkcionirati ćemo u kriznom stanju gdje nije moguće legitimirati ništa osim sile.
Hrvatska politička zajednica, ali i ne samo hrvatska, prolazi kroz najdublju političku krizu moguće čak viđenu u povijesti. Stvaranje širokog konteksta koji bi pomirio parcijalne svjetove i tako osigurao legitimitet, način je izlaska iz političke krize.
Forum, Dom naroda, kako nam je drago, no u svakom slučaju JOT sučelje koje će omogućiti usuglašavanje konteksta SVIH zainteresiranih sudionika političkog procesa, nezamjenjiv je alat nužan za izlazak iz političke krize.
Bez takvog alata, prostora za argumente neće biti, jer komunikacija među izoliranim kontekstima nije moguća. A ako nema komunikacije, tada samo sila ostaje kao mjera oblikovanja političke
stvarnosti.
Projekt Forum, projekt Dom naroda, predstavlja ground zero za izlazak iz političke krize postideološkog doba.
Mi smatrano ove istine očiglednim: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od strane svojeg Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom.
U cilju osiguranja ovih prava, vlade ustanovljene među ljudima, izvode svoje zakonite moći iz suglasnosti onih nad kojima se vlada.
Ako ikada ijedan oblik vlade postane prepreka ostvarivanju ovih ciljeva, pravo je naroda da ga promjeni ili ukine, da ustanovi novu vladu, koja će ležati na temeljima takvih načela, i organizirati svoje moći tako da najbolje utječe na narodnu sigurnost i sreću.
Razboritost će, zaista, zahtjevati da davno ustanovljene vlade ne bi trebalo mijenjati zbog nebitnih i prolaznih razloga; tako je i čitavo iskustvo pokazalo da su ljudi više raspoloženi da trpe kada su zla podnošljiva, nego da uklone nepravdu ukidanjem oblika (vlasti) na koje su navikli. Ali kada se dugi niz zloupotreba i uzurpacija, narušavajući stalno isti objekt, ispoljava kao namjera dovođenja ljudi pod apsolutni despotizam, pravo je ovih ljudi, njihova je dužnost, da zbace takvu vladu, i uspostave nove čuvare svoje buduće sigurnosti.
Dodatak:
Zašto se donosi Ustav i zašto se stvara država? Primjer dobrog objašnjenja i zdravog temelja - Preambula Ustava SAD-a
Mi, narod Sjedinjenih Država, da bismo stvorili savršeniji savez, utemeljili pravdu, osigurali mir u zemlji, pobrinuli se za zajedničku obranu, unaprijedili opće blagostanje i osigurali blagodat slobode nama i našem potomstvu, određujemo i donosimo ovaj Ustav za Sjedinjene Američke Države.
Ovaj tekst sam obrisao sa Pollitike jer "mu " je tamo bilo neugodno.
Kada sam ga našao prenešenog i objavljenog u Prvim crnogorskim elektronskim novinama, http://www.pcnen.com/detail.php?module=2&news_id=48337 par dana nakom objave na Pollitiki to me je razveselilo jer je i nekome drugome vrijedio. Sada ga "vračam" na internet i neka stoji ovdje.
Svrha filozofije u 21.stoljeću
Razmišljam već duže vrijeme zašto filozofija izgleda toliko beskorisna i nepotrebna čovjeku današnjice?
Kada okolina nekome zalijepi oznaku “filozof” tada se obično misli na osobu koja “mlati praznu slamu” i od koje nikakva korist… Obično se misli i na kakvog smušenjeka koji bi “mudrovao” i ne bi radio, na šeprtlju…
Isto tako, kada nekome kažemo “filozof” možda mislimo i na nekoga tko bi prodao “muda pod bubrege”, tko bi “kruha bez motike”… možda mislimo i na nekog prevaranta (na nekog sofistu?)…
A tko je za taj jadan ugled filozofije i filozofa kriv ako ne filozofi sami.
Ili su onakvi kakve sam ih gore opisao (smušenjaci, prevaranti, lezilebaroši) ili ih nitko ne razumije što govore (Kant, Hegel, moderni filozofi 20.stoljeća kao varijacije na Kanta,Hegela ili Marxa). Pa zar je onda ikakvo čudo što filozofije “umire”?
Nema Sokrata, nema Platona, nema Leibnitza niti Nikole Kuzanskog a uvjeren sam da današnje generacije nemaju pojma o čemu Platon govori u svojim dijalozima. Da nije Milan Kangrga preveo Monadologiju i još nekoliko radova, na hrvatskom ne bi uopće bilo tiskano ništa od Leibnitza – kao što je slučaj sa Kuzanskim. Ima li koje njegovo djelo prevedeno na hrvatski? De docta ignorantia na primjer, da li je prevedena na hrvatski? Srpski? Bosanski? Nema suvremenog filozofa koji bi bio uvjeren u uzvišenost ljudskog bića i mogučnost oplemenjivanja ljudske duše.
Suvremeni filozofi uglavnom se brinu o tome kako da budu što je manje moguće razumljivi širokom krugu ljudi i kako da ih što više kolega citira u djelima koje nitko osim njih ne čita. Pa ako je tako ustinu, ako postoje sami radi sebe, da li onda stvarno i dalje trebaju postojati????
U stvari niti ne postoje. Ne postoje jer ne ispunjavaju svoju svrhu. Njima su dati samo “akademski naslovi” filozofa, profesora, magistara, ali oni ne ispunjavaju svoju društvenu svrhu (kao cjelina, čast izuzecima ako postoje), ne njeguju i ne ističu duhovu prirodu ljudskog uma, ne oplemenjuju dušu čovjeka niti se bore protiv onih koji žele ljudski rod smjestiti u neku od životinjskih vrsta.
Kakav bi morao biti filozof i što bi trebao raditi? Čovjek je predmet interesa filozofa.
Filozof mora biti razumljiv
Filozof se obraća čovjeku. On se mora obraćati drugome čovjeku na način i riječima koje ovaj razumije.
Filozof ne smije stvarati kulu bjelokosnu. Filozof mora, kao i umjetnici, produhoviti čovjeka.
Cilj filozofa je potaknuti drugog da razmišlja o sebi, društvu, svijetu i životu.
Uzor radu filozofa je Sokrat – filozof mora pomoći drugome da “porodi svoje misli”. Niti više niti manje…
Kada počinjemo u drugome čovjeku stvarati potrebu za traženjem uzroka i Istine, tada počinjemo postajati filozofi.
Filozof nije “intelektualac”.
Filozof nije profesor filozofije.
Filozof nije osoba koja je stekla “akademsku naobrazbu”.
Filozof se bori za duhovnu i materijalnu slobodu čovjeka. Filozof se bori za društvo u kojem će svaki pojedinac moći ostvariti svoje potencijale na opću dobrobit.
Filozof je stanje i akcija duha. Filozof je stav i odnos prema univerzumu.
Najveći uspjeh filozofa je kada pomogne drugome čovjeku da bude bolji čovjek.
PS Ispravak netočnog navoda: De Docta Ignorantia je prevedn 2007. godine a prošli tjedan se pojavio u lokalnoj knjižnici!
Hrvatska od svog osamostaljenja naveliko cijeni ZNANJE, Hrvatska želi stvoriti “društvo znanja”, Hrvatska cijeni ljude koji imaju ZNANJE, Hrvatska mora stvarati ZNANJE a ne rad – itd, samo je dio lupetanja novinarskih troglodita koje zadnjih petnaest godina čitam u novinama ili slušam/gledam na radiu/televiziji. Svi se kunu u znanje!
Nitko još nije rekao šta je to u što se kune.
Šta je to znanje?
Hrvatski rječnik definira riječ znanje kao: 1teoretsko ili praktično poznavanje predmeta; 2. poznavanje čega ili spoznaja o čemu; 3.ukupnost poznavanja , sustavnost spoznaja, znanost.
I šta bi sukladno gornjoj definiciji ta riječ ZNANJE trebala značiti?
Ništa!
Ovako definirana riječ “znanje” ne znači ništa, ništa ne sadrži i nikakva korist od nje.
Hrvati se kunu u nešto o čemu pojma nemaju, sva ona jadna uistinu jadna novinarska piskarala Jutarnjeg lista, Večernjeg lista, Globusa, Nacionala pojma nemaju što promoviraju i na što u svojim napisima ili tv reportažama (isto tako jadni i nesposobni TV novinari) žele usmjeriti ljude. Govore o nečemu što nazivaju “znanje” a nemaju blage veze o čemu govore. Zajedno sa onim interesnim skupinama koje zovemo političke stranke u kojima “cvjetaju” političari novog kova, novinari zajedno sa tim “političarima” lupetaju o znanju a kada bi ih pitali što je to znanje ne bi znali odgovoriti. Ako bi i pročitali definiciju iz rječnika koju sam ja gore prepisao isto tako ne bi znali što je znanje jer ta definicija ne govori ništa, samo prazna slova na papiru, tek toliko da se ispuni natuknica.
Ja imam utisak kada gore navedeni likove govore i kunu se u znanje da oni misle na sljedeće:
a) male štreberčiće koji kao roboti ili trenirani psi ponavljaju naglas riječi iz udžbenika o kojima nisu ništa promislili jer niti ne mogu promisliti – udžbenici su sastavljeni na taj način da njihovi konzumenti postanu nalik malim treniranim životinjicama
b) sposobnost da mali štreberčići ponove svaku rečenicu iz udžbenika ili “riješe” svaki zadatak iz neke zbirke bez da se uopće upitaju: šta to sve skupa znači
c)odgoj madih generaciju na principu dresure – da budu sposobni izdeklamirati gradivo, u nekoj mjeri ga i primijeniti, ali da se ne pitaju odakle to “znanje” kako je nastalo i čemu služi
Ovaj mali mali dio pogrešne koncepcije pojma ZNANJE koja živi u glavama naših stupova društva i medija nije znanje, to je dresura.
Znanje je KREATIVNOST a današnji školski sistem niti univerzitet NISU U STANJU proizvesti kreativnog pojedinca. Kreativni pojedinac je slučajni događaj a ne proizvod obrazovnog sistema.
Što opet otvara novu temu za diskusiju…
ŠTA JE KREATIVNOST?
Kreativnost, analogno znanju, sigurno nije ono što u rječnicima ili u novinama te ostalim medijima piše.
Ostavimo tu veliku temu za koji drugi dan
